Biblioteka L – treća serija

Treća serija Biblioteke L, kojom Zavod za znanost o književnosti obnavlja svoju izdavačku djelatnost, okuplja znanstvene monografije koje u analitičko središte stavljaju književni tekst, ali i one koje na intrigantan način (pa i promjenom težišta analize prema drugim tekstovima kulture – filmu, stripu, popularnoj kulturi itd.) propituju granice znanosti o književnosti u 21. stoljeću. Znanstvena izvrsnost i inovativnost ključne su u odabiru znanstvenih monografija, pri čemu posebno potičemo objavljivanje studija koje i odabirom građe za analizu i teorijskim pristupom kritički tumače tekstove kulture te se bave temama koje su podzastupljene u domaćoj humanistici.


Tema knjige je funkcija humora kao važnog aspekta književnog opusa Thomasa Pynchona. Riječ je o neosporno središnjem aspektu djela jednog od najznačajnijih suvremenih američkih romanopisaca. Knjiga je osobito usredotočena na četiri kasnija Pynchonova romana; baveći se analizom raznovrsnih oblika Pynchonova humora, autor ujedno razvija pregledne interpretacije tih romana, temeljene na pomnom čitanju te interesantnim teorijskim pristupima 키보드보안프로그램 다운로드. Važno je istaknuti i to da se knjiga može smatrati i obogaćenjem arhiva hrvatske znanosti o književnosti u području proučavanja suvremene američke književnosti te posebice Pynchonovih romana.
          dr. sc. Borislav Knežević, red. prof.
 
U studiji Nikole Novakovića svaki je od četiri analizirana romana osvijetljen iz drugoga ugla, te se tako u prvi plan ističu različite facete Pynchonova kompleksnog načina pisanja, koji uključuje posezanje za najraznovrsnijim znanjima i izražajnim sredstvima, sistematsko miješanje žanrova, modusa i vrsta pripovijedanja, te na vlastito širok raspon postupaka redefiniranja romaneskne poetike, od parodiranja konvencionalnih vrstovnih obilježja, preko podrivanja svakovrsnih legitimacijskih pripovijesti, do podlokavanja historiografske metafikcije.
       Iz recenzije dr. sc. Tomislav Brlek, izv. prof.


Marina Protrka Štimec: Politike autorstva. Kanon, zajednica i pamćenje u novijoj hrvatskoj književnosti (2019)

Glačanje i poliranje, zaobilaženje i prešućivanje spornih mjesta u kanonskim tekstovima kroz povijest tumačenja tek je prividno „spašavalo“ ili privremeno odgađalo trenutnu nelagodu rastvaranja suvremenosti pred okularom teksta gmsinstaller apk 다운로드. Suvremeni čitatelji – zajednica u vremenu suočena s „uznemirujućim jezikom fikcije“ (Foucault) – mogu odvratiti pogled ili ga zadržati tako da, makar u trenutku vlastite protežnosti, svjedoče neponovljivoj jednokratnosti umjetničkog djela – koje je upravo zbog toga Matoš dovodio u vezu s flertom, flaniranjem, iverjem ili tek igrom duhanskog dima.
Već ova njegova predodžba, nastala u osvit moderniteta, upućuje na bitno svojstvo umjetnosti – pa i književnosti – a to je performativnost. Književni se tekst, kako pokazuje Marina Protrka Štimec u knjizi Politike autorstva, proizveden kao materijalni otisak na bjelini papira – ili na zaslonu kakva suvremenog tehničkog pomagala – zbiva u interakciji zajednice, u neprestanom rastvaranju i obnavljanju mogućnosti da se netko ili nešto iskaže ili pokaže vidljivim. (iz Predgovora)


Maciej Czerwinski: Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (1945-2015) (2018)

Knjiga Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (1945-2015) Macieja Czerwińskog (2018) istražuje moduse reprezentacije Drugog svjetskog rata u fikcionalnoj prozi u hrvatskoj i srpskoj književnosti, i to u žanrovski i stilski raznolikim tekstovima, od tradicionalnog povijesnog realističkog romana, egzistencijalističkog, akcijskog trilera, intimističke lirske parabole, novopovijesnoga i postmodernističkoga romana do intimne umjetničke kvazimemoaristike i modernog filozofskog romana 드림위버 mx 다운로드. Problem odnosa fikcije i zbilje jedan je od najkompleksnijih ne samo u teoriji književnosti nego i u teoriji reprezentacije. Kako je moguće da fikcionalna uprizorenja povijesnih događaja do te mjere modeliraju naše znanje i našu spoznaju o stvarnosti? Zašto književne «neistine», odnosno mogući i izmišljeni svjetovi, nerijetko snažnije utječu na našu svijest i na naše sjećanje o prošlosti nego «istine» koje prikazuje historiografija? Što je, konačno, (ne)istinito u romanu?
Studija pokušava prikazati na koji način fikcionalna proza, stvarajući određene slike prošlosti, utječe na modifikacije povijesnog znanja i kolektivnog sjećanja, kako se uklapa u povijesne narative, kako se sukobljava s konkurentnim narativima, kako modelira kulturni imaginarij, kako proizlazi iz postojećih imaginarija te kako, na kraju, (re)definira simboličke preokupacije nacionalne kulture, u ovom slučaju hrvatske i srpske.


Boris Koroman: Suvremena hrvatska proza i tranzicija (2019)

“Imamo tranziciju!” da parafraziram euforični usklik prvog hrvatskog predsjednika povodom međunarodnog priznanja države ranih devedesetih regclean. Imamo doista prvu sustavnu, temeljitu, teorijsku relevantnu i kritički artikuliranu studiju o tranziciji i hrvatskoj prozi na kakvu smo dugo čekali. Nakon što je tema tranzicijske artikulacije hrvatske književnosti svojedobno bila inaugurirana u polemičkim tekstovima, mahom esejima i znanstvenim člancima Deana Dude u prvom desetljeću dvijetisućitih, do sada se nije pojavila sustavna i temeljita studija koja bi kritički sintetizirala i precizno opisala navedeno književno polje. Knjiga Borisa KoromanaSuvremena hrvatska proza i tranzicija (2018) u velikoj mjeri ispunjava tu prazninu i donosi analitički intrigantan i iscrpan pogled na reprezentativne tekstove hrvatske proze dvijetisućitih koji s jedne strane posreduju i oblikuju teme društvene i političke tranzicije, a s druge strane se na specifičan način (ne) uklapaju u ekonomski i društveno izmijenjeno književno polje u tranziciji. Ova izazovna tema, dakako, podrazumijeva i pažljivo konstruiran metodološki pristup koji povezuje znanja klasične i postklasične naratologije, kulturalnih studija, teorije i povijesti književnosti, sociologije, imagologije, politologije i ekonomije čija znanja autor povezuje na svrhovit, metodičan i teorijski osjetljiv način 트위터 다운로드. Analizirajući književni imaginarij tranzicije i artikulaciju hrvatske književnosti u tranzicijskom medijskom polju, autor istodobno propituje i dominantne društvene i teorijske narative o tranziciji, posebice one koje na nju gledaju kao na linearan proces koji naposljetku dovodi do nečega. Raspad Jugoslavije i socijalizma, obespravljenost radništva, pojava novog prekarijata, izmijenjena moralna i afektivna ekonomija kapitalizma koji izrasta iz socijalističkih ruševina nisu ispunili obećanja o boljem, pravednijem i poštenijem svijetu. O tomu svemu pripovijedaju i tekstovi odabranog korpusa u kojima nerijetko nailazimo na afekte razočaranja i batrganja u svojevrsnom dobu vječne tranzicije kojoj nema kraja. Ukratko, imamo tranziciju, a tranzicija je ujedno i sve što imamo.
(doc kollus player 다운로드. dr. sc. Maša Kolanović)

Promocija knjige na 24. Sa(n)jam knjige u Puli.


Ivan Majić: Pripovjedna (ne)moć sjećanja. Analiza književnog djela Meše Selimovića (2018)

Složeni odnosi sjećanja i pripovijedanja u posljednjih su nekoliko desetljeća u samom središtu zanimanja humanističkih i društvenih znanosti. Studija Ivana Majića Pripovjedna (ne)moć sjećanja – analiza književnog djela Meše Selimovića (2017) u dosad postojeće analize tih odnosa intervenira na vrlo bitan način 영화 어느가족 다운로드. Polazeći od naizgled samorazumljive teze o ontološkoj neodvojivosti sjećanja i pripovijedanja, u skladu s kojom se sjećanje jedino pripovijedanjem očituje, dok se pripovijedanje pak temelji na nužnoj kronotopičnosti (pripovjednog) identiteta, autor studije naglašava da je u razumijevanju te međuovisnosti nužno uzeti u obzir da je na kognitivnoj razini percepcije i obrade iskustva subjekt narativno kompetentan i prije nego što je određeni događaj ispripovijedan. Naime, takva je narativna kompetencija nužna kako bi svijest uopće registrirala (prošli) događaj. Odnosno, riječima autora, “i prije priče o događaju, događaj je ispričan”. Vrijednost je studije prije svega u tome što je posebnu pozornost dala upravo onim mjestima umjetničke artikulacije (prošlih) iskustava, u kojima ih pripovjedni identitet opredmećuje u zastoju, prepreci, skliznuću, a sam tekst usmjeruje prema granicama njegove djelatne oblasti. Nadovezujući se na opaske Zvonka Kovača iz 2010. o tome jesmo li Mešu Selimovića čitali površno te kako ga, nakon svega, čitati, Ivan Majić u svojoj studiji pokazuje da ga se – upravo zbog toga što ga se čita nakon svega – ne može ne (pro)čitati iscrpno, inovativno i učeno: na različitim razinama i iz vizura složenih koncepata, poput melankolije, narcizma, zazornog i traumatičnog Take3. Promatrana iz tih perspektiva, djelatna područja sjećanja i pripovijedanja očituju se prije svega u propusnosti, mnogostrukosti i ispremještenosti vlastitih granica, koje ih istodobno i razdvajaju, ali i spajaju. (iz recenzije)

Matija Bošnjak: Identitet je vrsta priče: Meša Selimović, “Behar – časopis za književnost i društvena pitanja”

Ivan Majić o Meši Selimoviću u Što je klasik?


Ivana Latković: Rebusi prošlosti, izazovi sadašnjosti. Rasprave o suvremenome slovenskom romanu (2018)

U svojoj je poznatoj studiji iz 1940. – referirajući se na P Windows Livemail 2012. Kleeovu sliku Angelus Novus – Walter Benjamin predvidio duboku tjeskobu prouzrokovanu našom nemogućnošću da (o)držimo korak s intenzivnim promjenama koje usmjeruju tok vremena i povijesti u počesto nepredvidivim smjerovima. Iznimno složena tematika prikazivanja prošlosti, vremena i progresa u književnome tekstu – što je ujedno i jedna od vodećih u suvremenoj humanistici – u središtu je zanimanja minuciozno razrađenih analiza deset suvremenih i dva povijesna romana iz 20-ih godina 20. stoljeća u studiji Ivane Latković Rebusi prošlosti, izazovi sadašnjosti: rasprave o suvremenom ruskom romanu (2017). Antimimetički refleks – koji u većoj ili manjoj mjeri odjekuje analiziranim suvremenim slovenskim romanima – stvara procjep između tekstualne i objektivne, odnosno perceptibilne stvarnosti, što pak otvara mogućnost autorskim in(ter)vencijama u tkivo ovjerene Povijesti Pokémon Diarued. Bilo da otvaraju prostor iskazivanju neiskazivog, odnosno traumi, ili subverzivnom promišljanju hegemonijskih shvaćanja Drugoga, kao i vjerodostojnosti same pripovjedačke vizure, suvremeni slovenski romani propituju, kako autorica navodi, fikcionalno predstavljanje prošlosti, odnosno problematiziraju bešavnost odnosa između fikcije i povijesti, koje su svojstvene tradicionalnom povijesnom romanu i njemu srodnim romanesknim formama. Premda se čini da u analiziranim romanima – kao što je W. Benjamin i predvidio – prošlost odjekuje toliko glasno i nerijetko toliko bolno da ju je gotovo nemoguće obuhvatiti i/ili adekvatno reprezentirati, lucidnost i zrelost kojima im autorica studije pristupa svjedoče o tome da akribična znanost o književnosti danas može (čak i kvalitativno) nadopuniti književni tekst davajući, primjerice, upravo toj tjeskobi prošlosti adekvatnu riječ i/ili teorijski koncept kako bi izrekla svoje procjepe. (iz recenzije)

Ivica Baković: O izazovima i rebusima slovenskoga romana, “Philological Studies”, 15 (2017), 2: 254-259 


Studija Adrijane Vidić Ruska ženska autobiografija: osobno i javno prva je znanstvena monografija kod nas koja se sustavno bavi ženskom autobiografskom produkcijom u ruskoj književnosti, i to u dijakronijskome presjeku, od kod naše čitateljske publike slabije poznatih autorica, poput N. Dolgorukove, A. Labzine i N. Durove, do poznatijih, poput E. Daškove i M. Cvetaeve. Vrijednost studije je barem dvojaka. Prije svega, pomnim čitanjem reprezentativnih tekstova ruskih spisateljica autorica promatra prikazivačke pripovjedne pukotine u kojima postaju vidljivima razlike između zapadnjačke i nacionalne ruske produkcije. Osim toga, tekstovima se pristupa antiesencijalistički, odnosno medijacijom između različitih stajališta same teorije autobiografije i autobiografskog teksta te autobiografskog teksta i konteksta njegova nastanka i čitanja. Fiksirana binarnost osobnog i javnog pritom se često dovodi u pitanje upućivanjem na njezinu pomičnost i prilagodljivost kontekstu. Posebna je zanimljivost studije u tumačenju pripovjedačkih manira kroz naglašenu matrilinearnu odnosnost, na temelju koje autorice i/ili protagonistice oslanjaju proces samoreprezentacije, samooblikovanja i profesionalnog samoostvarenja, pri čemu se posebice izraziti majčinski modeli filantropskog i lirskog, primjerice kod Labzine i Cvetaeve, povezuju s postupcima mitologizacije. Takvim čitanjem tekstova na više teorijskih razina studija pokazuje da je autobiografsko ontološki neodvojivo od kulturološkog i društvenog, kao i mitološkog i rodnog. (iz recenzije)

Maja Profaca: Feministički pristup autobiografiji, “Treća”, br. 1-2, vol. XIX, 2017.