Tema knjige je funkcija humora kao važnog aspekta književnog opusa Thomasa Pynchona. Riječ je o neosporno središnjem aspektu djela jednog od najznačajnijih suvremenih američkih romanopisaca. Knjiga je osobito usredotočena na četiri kasnija Pynchonova romana; baveći se analizom raznovrsnih oblika Pynchonova humora, autor ujedno razvija pregledne interpretacije tih romana, temeljene na pomnom čitanju te interesantnim teorijskim pristupima. Važno je istaknuti i to da se knjiga može smatrati i obogaćenjem arhiva hrvatske znanosti o književnosti u području proučavanja suvremene američke književnosti te posebice Pynchonovih romana.
dr. sc. Borislav Knežević, red. prof.
U studiji Nikole Novakovića svaki je od četiri analizirana romana osvijetljen iz drugoga ugla, te se tako u prvi plan ističu različite facete Pynchonova kompleksnog načina pisanja, koji uključuje posezanje za najraznovrsnijim znanjima i izražajnim sredstvima, sistematsko miješanje žanrova, modusa i vrsta pripovijedanja, te na vlastito širok raspon postupaka redefiniranja romaneskne poetike, od parodiranja konvencionalnih vrstovnih obilježja, preko podrivanja svakovrsnih legitimacijskih pripovijesti, do podlokavanja historiografske metafikcije.
Iz recenzije dr. sc. Tomislav Brlek, izv. prof.
Marina Protrka Štimec: Politike autorstva. Kanon, zajednica i pamćenje u novijoj hrvatskoj književnosti (2019)
Glačanje i poliranje, zaobilaženje i prešućivanje spornih mjesta u kanonskim tekstovima kroz povijest tumačenja tek je prividno „spašavalo“ ili privremeno odgađalo trenutnu nelagodu rastvaranja suvremenosti pred okularom teksta. Suvremeni čitatelji – zajednica u vremenu suočena s „uznemirujućim jezikom fikcije“ (Foucault) – mogu odvratiti pogled ili ga zadržati tako da, makar u trenutku vlastite protežnosti, svjedoče neponovljivoj jednokratnosti umjetničkog djela – koje je upravo zbog toga Matoš dovodio u vezu s flertom, flaniranjem, iverjem ili tek igrom duhanskog dima.
Već ova njegova predodžba, nastala u osvit moderniteta, upućuje na bitno svojstvo umjetnosti – pa i književnosti – a to je performativnost. Književni se tekst, kako pokazuje Marina Protrka Štimec u knjizi Politike autorstva, proizveden kao materijalni otisak na bjelini papira – ili na zaslonu kakva suvremenog tehničkog pomagala – zbiva u interakciji zajednice, u neprestanom rastvaranju i obnavljanju mogućnosti da se netko ili nešto iskaže ili pokaže vidljivim. (iz Predgovora)
Maciej Czerwinski: Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (1945-2015) (2018)
Knjiga Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (1945-2015) Macieja Czerwińskog (2018) istražuje moduse reprezentacije Drugog svjetskog rata u fikcionalnoj prozi u hrvatskoj i srpskoj književnosti, i to u žanrovski i stilski raznolikim tekstovima, od tradicionalnog povijesnog realističkog romana, egzistencijalističkog, akcijskog trilera, intimističke lirske parabole, novopovijesnoga i postmodernističkoga romana do intimne umjetničke kvazimemoaristike i modernog filozofskog romana. Problem odnosa fikcije i zbilje jedan je od najkompleksnijih ne samo u teoriji književnosti nego i u teoriji reprezentacije. Kako je moguće da fikcionalna uprizorenja povijesnih događaja do te mjere modeliraju naše znanje i našu spoznaju o stvarnosti? Zašto književne «neistine», odnosno mogući i izmišljeni svjetovi, nerijetko snažnije utječu na našu svijest i na naše sjećanje o prošlosti nego «istine» koje prikazuje historiografija? Što je, konačno, (ne)istinito u romanu?
Studija pokušava prikazati na koji način fikcionalna proza, stvarajući određene slike prošlosti, utječe na modifikacije povijesnog znanja i kolektivnog sjećanja, kako se uklapa u povijesne narative, kako se sukobljava s konkurentnim narativima, kako modelira kulturni imaginarij, kako proizlazi iz postojećih imaginarija te kako, na kraju, (re)definira simboličke preokupacije nacionalne kulture, u ovom slučaju hrvatske i srpske.
