Boris Koroman: Suvremena hrvatska proza i tranzicija (2019)
“Imamo tranziciju!” da parafraziram euforični usklik prvog hrvatskog predsjednika povodom međunarodnog priznanja države ranih devedesetih. Imamo doista prvu sustavnu, temeljitu, teorijsku relevantnu i kritički artikuliranu studiju o tranziciji i hrvatskoj prozi na kakvu smo dugo čekali. Nakon što je tema tranzicijske artikulacije hrvatske književnosti svojedobno bila inaugurirana u polemičkim tekstovima, mahom esejima i znanstvenim člancima Deana Dude u prvom desetljeću dvijetisućitih, do sada se nije pojavila sustavna i temeljita studija koja bi kritički sintetizirala i precizno opisala navedeno književno polje. Knjiga Borisa KoromanaSuvremena hrvatska proza i tranzicija (2018) u velikoj mjeri ispunjava tu prazninu i donosi analitički intrigantan i iscrpan pogled na reprezentativne tekstove hrvatske proze dvijetisućitih koji s jedne strane posreduju i oblikuju teme društvene i političke tranzicije, a s druge strane se na specifičan način (ne) uklapaju u ekonomski i društveno izmijenjeno književno polje u tranziciji. Ova izazovna tema, dakako, podrazumijeva i pažljivo konstruiran metodološki pristup koji povezuje znanja klasične i postklasične naratologije, kulturalnih studija, teorije i povijesti književnosti, sociologije, imagologije, politologije i ekonomije čija znanja autor povezuje na svrhovit, metodičan i teorijski osjetljiv način. Analizirajući književni imaginarij tranzicije i artikulaciju hrvatske književnosti u tranzicijskom medijskom polju, autor istodobno propituje i dominantne društvene i teorijske narative o tranziciji, posebice one koje na nju gledaju kao na linearan proces koji naposljetku dovodi do nečega. Raspad Jugoslavije i socijalizma, obespravljenost radništva, pojava novog prekarijata, izmijenjena moralna i afektivna ekonomija kapitalizma koji izrasta iz socijalističkih ruševina nisu ispunili obećanja o boljem, pravednijem i poštenijem svijetu. O tomu svemu pripovijedaju i tekstovi odabranog korpusa u kojima nerijetko nailazimo na afekte razočaranja i batrganja u svojevrsnom dobu vječne tranzicije kojoj nema kraja. Ukratko, imamo tranziciju, a tranzicija je ujedno i sve što imamo.
(doc. dr. sc. Maša Kolanović)
Ivan Majić: Pripovjedna (ne)moć sjećanja. Analiza književnog djela Meše Selimovića (2018)
Složeni odnosi sjećanja i pripovijedanja u posljednjih su nekoliko desetljeća u samom središtu zanimanja humanističkih i društvenih znanosti. Studija Ivana Majića Pripovjedna (ne)moć sjećanja – analiza književnog djela Meše Selimovića (2017) u dosad postojeće analize tih odnosa intervenira na vrlo bitan način. Polazeći od naizgled samorazumljive teze o ontološkoj neodvojivosti sjećanja i pripovijedanja, u skladu s kojom se sjećanje jedino pripovijedanjem očituje, dok se pripovijedanje pak temelji na nužnoj kronotopičnosti (pripovjednog) identiteta, autor studije naglašava da je u razumijevanju te međuovisnosti nužno uzeti u obzir da je na kognitivnoj razini percepcije i obrade iskustva subjekt narativno kompetentan i prije nego što je određeni događaj ispripovijedan. Naime, takva je narativna kompetencija nužna kako bi svijest uopće registrirala (prošli) događaj. Odnosno, riječima autora, “i prije priče o događaju, događaj je ispričan”. Vrijednost je studije prije svega u tome što je posebnu pozornost dala upravo onim mjestima umjetničke artikulacije (prošlih) iskustava, u kojima ih pripovjedni identitet opredmećuje u zastoju, prepreci, skliznuću, a sam tekst usmjeruje prema granicama njegove djelatne oblasti. Nadovezujući se na opaske Zvonka Kovača iz 2010. o tome jesmo li Mešu Selimovića čitali površno te kako ga, nakon svega, čitati, Ivan Majić u svojoj studiji pokazuje da ga se – upravo zbog toga što ga se čita nakon svega – ne može ne (pro)čitati iscrpno, inovativno i učeno: na različitim razinama i iz vizura složenih koncepata, poput melankolije, narcizma, zazornog i traumatičnog. Promatrana iz tih perspektiva, djelatna područja sjećanja i pripovijedanja očituju se prije svega u propusnosti, mnogostrukosti i ispremještenosti vlastitih granica, koje ih istodobno i razdvajaju, ali i spajaju. (iz recenzije)
Ivana Latković: Rebusi prošlosti, izazovi sadašnjosti. Rasprave o suvremenome slovenskom romanu (2018)
U svojoj je poznatoj studiji iz 1940. – referirajući se na P. Kleeovu sliku Angelus Novus – Walter Benjamin predvidio duboku tjeskobu prouzrokovanu našom nemogućnošću da (o)držimo korak s intenzivnim promjenama koje usmjeruju tok vremena i povijesti u počesto nepredvidivim smjerovima. Iznimno složena tematika prikazivanja prošlosti, vremena i progresa u književnome tekstu – što je ujedno i jedna od vodećih u suvremenoj humanistici – u središtu je zanimanja minuciozno razrađenih analiza deset suvremenih i dva povijesna romana iz 20-ih godina 20. stoljeća u studiji Ivane Latković Rebusi prošlosti, izazovi sadašnjosti: rasprave o suvremenom ruskom romanu (2017). Antimimetički refleks – koji u većoj ili manjoj mjeri odjekuje analiziranim suvremenim slovenskim romanima – stvara procjep između tekstualne i objektivne, odnosno perceptibilne stvarnosti, što pak otvara mogućnost autorskim in(ter)vencijama u tkivo ovjerene Povijesti. Bilo da otvaraju prostor iskazivanju neiskazivog, odnosno traumi, ili subverzivnom promišljanju hegemonijskih shvaćanja Drugoga, kao i vjerodostojnosti same pripovjedačke vizure, suvremeni slovenski romani propituju, kako autorica navodi, fikcionalno predstavljanje prošlosti, odnosno problematiziraju bešavnost odnosa između fikcije i povijesti, koje su svojstvene tradicionalnom povijesnom romanu i njemu srodnim romanesknim formama. Premda se čini da u analiziranim romanima – kao što je W. Benjamin i predvidio – prošlost odjekuje toliko glasno i nerijetko toliko bolno da ju je gotovo nemoguće obuhvatiti i/ili adekvatno reprezentirati, lucidnost i zrelost kojima im autorica studije pristupa svjedoče o tome da akribična znanost o književnosti danas može (čak i kvalitativno) nadopuniti književni tekst davajući, primjerice, upravo toj tjeskobi prošlosti adekvatnu riječ i/ili teorijski koncept kako bi izrekla svoje procjepe. (iz recenzije)
